Prošla je tužna godina dana od kad nas je napustio naš predsjednik ili kako smo ga većina od nas zvali direktor, Safet-Gero Mehović.
Ovaj tekst je lično sjećanje na dragog čovjeka i kolegu, čije sam dragocjeno prijateljstvo, i bezgranično povjerenje imao čitavog našeg ljudskog i radnog djelovanja.
Odlazak Safeta Gera Mehovića, veliki je, gubitak za Organizaciju slijepih za Bijelo Polje i Mojkovac ali jednako, već nedostaje njegova harizma, koja se ogledala u plemenitosti i humanosti, koje je, tiho i nenametljivo darivao ljudima oko sebe.
Onako stamen, ponosan i dostojanstven, iako, još poodavno oronolug zdravlja i sa oštećenjem vida, do kraja svog života borio se za prava i bolji život osoba sa invaliditetom, ne priznajući i ne mareći na prepreke na koje je nailazio.
Kroz dugogodišnji rad i druženje sa Safetom-Gerom Mehovićem, ranije a i u poslednjoj deceniji u bjelopoljskoj organizaciji slijepih shvatio sam da prijatelj ne može biti svako, i njih ne može biti mnogo.
Mnogi ljudi prođu kroz naš život. Zavaraju nas praveći se da su nam pravi prijatelji, ali čim se pojavi najmanji problem, oni se povlače. Tada shvatamo da samo pravi prijatelji ostaju uz nas. Upravo takav je bio Gero, moj ne samo drug, kolega, saradnik, već prijatelj za koga sam se vremenom vezao, postavši dio mene. I njegova razmišljanja bila su povezana s mojim.
Članovi, koji doživljavaju organizaciju kao svoj drugi dom, drugu porodicu, s radošću su dolazili i kada su imali i probleme a i radosti, kod Gera, njihovog direktora, kako su ga, više od milošte zvali, da podijele sa njim i ružno i lijepo, a on bi ih, s posebnim senzibiltetom slušao, tugovao i radovao se sa njima. Svako takvo druženje bilo je praznik za oči, koje svjetlost ne vide, ali itekako, osjećaju ljubav i toplinu čovjeka kojeg su, neizmjerno poštovali, cijenili i doživljvali ga, kao svog najrođenijeg.
Kao predsjednik Organizacije slijepih za Bijelo Polje i Mojkovac srcem i iskustvom i nespornim autoritetom pomagao je tamo gdje je pomoć neophodna. Mnogo je, takvih primjera, koji će ostati, kao zalog, ali i amanet, da nastavimo Gerovim stopama, koje vode ka plemenitosti i humanosti.
Tvoj vedri lik, staloženi glas, oči pune dobrote i svjetlosti, zauvijek ću zadržati u svom sjećanju. Jedan je pjesnik rekao da smrt zapravo ne postoji jer ljudi umiru samo kad ih svi zaborave. Tvoj drug, prijatelj, kolega, saradnik nikada te neće zaboraviti.
Mirsad Dlakić
