Dragi naš prijatelju, druže po sudbini, Dragane Kuruzlija Popoviću! Vijest o tvojoj smrti primili smo s velikom tugom i bolom, upućujući ti poslednji pozdrav.
S nekoliko gostovanja Dragana Kuruzlije Popovića, pjesnika, pisca i muzičara, zajedno sa svojim pratiocem i virtuozom na fruli, klarinetu i dvojnicama iz Saveza slijepih Užice, ostvarena je plodna, dugogodišnja saradnja između ovog Saveza i Organizacije slijepih za Bijelo Polje i Mojkovac. Dragan je u našu organizaciju ostavio neizbrisiv trag svjetlosti i ljubavi, trag vječne dobrote i čiste duše. Svojim umilnim, melodičnim glasom, omamljivao je, na njemu svojstven način, naša srca i duše.
Iako je izgubio vid prije više od tri decenije, Dragan Kuruzlija Popović iz užičkog Lunovog sela nije se predavao. Njegova radoznalost i spretne ruke činile su čuda, pomjerao je granice svakodnevnih poslova i smatrao se srećnim čovjekom.
Pored toga što je pisao pjesme i prozu, svirao na harmonici, po vokaciji profesor muzike, Dragan je bio univerzalni umjetnik – vajar, kalemar i šta sve još… Na jednom od gostovanja na Jesenjim književnim susretima u Organizaciji slijepih za Bijelo Polje i Mojkovac, govorio je stihove iz svog bogatog stvaralaštva, uz muzičku pratnju na harmonici, podržan od strane Slobodana Martića, muzičara koji baštini etno i folk melos bivše Jugoslavije i šire.
Nevjerovatno je da je, i u sedamdesetim godinama života, sa potpuno oštećenim vidom, Dragan popravljao kućne električne uređaje, vodovodne i elektroinstalacije, pravio i popravljao namještaj, sadio i brao maline, okopavao kukuruz, sjekao drva, obrađivao drvo na strugu i cirkularu. I tako je, pomalo, svakodnevno, prevazilazio prepreke, radeći sve što je bilo potrebno, uvijek sa upornošću i strašću.
Aktivan je bio i u sportu, pa je, sa velikim oštećenjem vida, bio padobranac, a kada je potpuno izgubio vid, osvojio je srebrnu medalju u bacanju diska na atletskom takmičenju. Ipak, Dragan je govorio da je sve ovo postigao zahvaljujući svojoj najvećoj ljubavi, životnoj saputnici Slavici, koju je iz milošte zvao „Lastavica“. „Moja lastavica, moja dva oka, ona je tu nezaobilazna u svakom poslu, u svakom mom koraku“, govorio je Dragan o njoj, ushićeno.
Dragan je svakodnevno ponosno govorio da je njegova sreća upravo u toj ljubavi, u tome što se sa nestrpljenjem vraća kući, tamo gde ga čeka njegova Lastavica.
Slavica, Draganova Lastavica, ostaje da ga čeka i dalje, osluškujući tople riječi, umivene njegovim melodičnim glasom.
Dragan je svim srcem poručivao, a to ostaje kao amanet svima koji se bore sa invaliditetom – da se nikada ne predaju, jer sreća je možda samo iza ćoška, ali ako ne krenu do tog mjesta, nikada je neće pronaći. Kao bivši prosvjetni radnik, molio je roditelje da svoju djecu sa invaliditetom ne skrivaju, već da ih pripremaju za život bez prepreka.
Dragane, dragi naš prijatelju i druže, možda ćeš na nebu pronaći zvijezdu daleku i sjajnu, koja će moći da te razumije i prihvati, baš kao tvoja Lastavica, a i mi, tvoji prijatelji i drugari.
Počivaj u miru Božjem. Neka su ti široke nebeske ceste, na kojima ćemo se, kada za to dođe vrijeme, ponovo sresti.
