Navršila se godina dana od kada nas je napustio naš direktor Safet Gero Mehović.
U to ime objavljujem članak, u znak sjećanja na jednog divnog i iskrenog čovjeka.
Kako je čudno i neprihvatljivo da Vas više nema među nama.Tu ste , a istovremeno Vas nema. O Vama je nemoguće nešto napisati a da se čovjek ne spotakne o Vaše riječi i misli. Međutim,s mrt ne može ništa našoj uspomeni na Vas. Bili ste ne samo naš direktor,već otac, brat, drug i jedan iskren prijatelj.Vaš glas još uvijek zvoni u našim ušima, a naša organizacija se sjeća Vašeg osmijeha i toplog glasa.Nedostaje nam vaša energija, kojom ste rješavali sve naše životne probleme, energija koja nam je pomogla da organizujemo i sredimo svoj život.
Nakon toliko godina, provedenih zajedno, tokom kojih ste nas strpljivo slušali, hrabrili, bodrili i nesebično pomagali, ne postoji način i riječi kojim bi smo mogli zahvaliti za svu dobrotu, snagu i inspiraciju koju ste nam darovali. Za nas,vaše članove Organizacije slijepih,koja Vam je bila veoma važna, uvijek ste bili tu. I koliko god se trudili, niko od nas ne može se sjetiti ni jedne situacije u kojoj Vaša reakcija nije bila savršena, uzvišena a pažnja usmjerena na onog drugog, nikada na sebe.
Boli saznanje da nikada više nećemo moći da se zajedno radujemo i smijemo. Boli svako sjećanje na Vas. Kada nam odlazi neko drag, odlazimo i mi zajedno sa njim. Odlazi ono što smo imali sa tom osobom. Odlazi sa njim i jedan dio našeg života koji smo proživjeli i koji se upravo njegovim odlaskom završio i pretvorio u sjećanje.
I na kraju, kada nam odlazi neko drag, ne boli sjećanje, već boli sve ono što ide poslije.A poslije nažalost ne ide ništa. I upravo to ništa najviše boli.
Dragi direktore, neka Vam je vječni rahmet i veliko hvala za sve.
