Na izmaku je i četvrti (poslednji) mjesec otkako je Organizacija slijepih za Bijelo Polje i Mojkovac projektom „Personalna servisna podrška”, koji je sufinansirao Zavod za zapošljavanje Crne Gore, uposlila dva personalna asistenta, kao podrška za dvije osobe sa oštećenim vidom, a u okviru Programa “Direktno otvaranje radnih mjesta-javni rad” Zavoda za zapošljavanje Crne Gore u 2022. godini.
Cilj projekta bio je, da osobe sa oštećenjem vida uz peresonalnu asistenciju dobiju mogućnost za kvalitetniji, ispunjeniji i produktivniji život, te da budu manje zavisni od pomoći članova njihovih porodica.
A podcilj projekta usmjeren je na povećanju nivoa senzibiliteta društva za probleme i prava osoba sa invaliditetom, u ovom slučaju osoba sa oštećenim vidom.
Kao što smo i ranije naglašavali osobe sa oštećenim vidom su danas još uvijek prilično nesamostalne u velikom broju oblasti i aktivnosti. Tome je uzrok, pored ostalog i prezaštićen odnos njihovih srodnika i prijatelja, koji smatraju da će im najlakše pomoći ako pojedine životne aktivnosti preuzmu na sebe.
Međutim, ova konstatacija djelimično je važila, kod jedne od 2 korisnice personalne asistencije, a kod druge je bio prisutan, vrlo pasivan odnos prema prostoru u kome živi i funkcioniše. Ova korisnica, iako relativno poznije životne dobi, bez ostatka vida od rođenja, a zbog, očito pogrešnog shvatanja ili više zbog predrasuda sredine u kojoj je živjela i sada živi, a dobrano i zbog sopstvenih predrasuda, nije uspjela da napreduje u samostalnom kretanju. Ovo, pored predrasuda i stereotipa i iz razloga, što, još od ranije od osnovnih pomagala posjeduje dugi bijeli štap, ali jednostavno po njenim riječima, takav štap vrlo rijetko je koristila, upravo iz pogrešnog shvatanja članova porodice i sredine u kojoj je, kao dijete živjela. No i pored toga, smatramo da personalna asistentkinja ovoj korisnici, može da bude i od veće koristi, ne samo kod ostvarivanja samostalnijeg kretanja, već i kroz socijalne aktivnosti.
Personalne asistentkinje, koje su angažovane na poslovima odgovarajuće individualne praktične podrške u cilju uspostavljanja što većeg nivoa samostalnosti, na osnovu neposrednog razgovora sa jednom, od korisnica ovih usluga, zaključujemo, da je, došlo do pozitivnih promjena, u smislu, zainteresovanosti za prostor u kojem živi, samim tim i za druženje sa drugim osobama iz okruženja. Takođe, i njeno psihičko stanje, se znatno popravljalo, jer je očito, da je polako izlazila iz pasivnosti, nezainteresovanosti prema sredini u kojoj živi i egzistira, a koje je prouzrokovalo zatvorenost, anksioznost i depresiju.
Međutim, kako je vrijeme odmicalo i približavao se završetak programa javnog rada, tako je i kod ove korisnice polako splasnuo motivacioni momenat za zainteresovanost za prostor u kojem živi a samim tim i za druženje sa drugim osobama iz okruženja.
Promjene stanja osoba sa oštećenim vidom, u ovom slučaju korisnice servisa personalne asistencije, pratili smo prije i stanje poslije realizacije ovog projekta i zapazili da je razlika, već znatna. Nijesu skrivali oduševljenje, doduše sa, određenom dozom zebnje, šta nakon isteka realizacije ovog servisa podrške!?
