U ovoj, 2013. godini, Organizacija slijepih za Bijlo Polje i Mojkovac, obilježava značajan
jubilej. Naime, tačno je 65 godina od njenog osnivanja.
Nije lako i jednostavno opisati i ispričati priču o životu i radu ove društveno-humanitarne
organizacije.
Dvadesetog aprila 1948. godine, udareni su temelji i osnove asocijacije slijepih i
slabovidih lica na području opština Bijelo Polje i Mojkovac, koja je vremenom izrasla u
nezamjenjivu organizaciju, kao poželjni oblik društvenog rada i organizovane socijalne brige o
slijepom čovjeku.
Takav jedan datum i takvo sjećanje, inspirisalo nas je, da se sa dužnim poštovanjem
sjetimo i evociramo uspomene, kada je 1948. godine u Bijelom Polju osnovano udruženje
slijepih, današnja organizacija slijepih za B. Polje i Mojkovac.
Bio je to samo jedan čin pregalaca i entuzijasta, koji je predskazao svjetlošću budućnost
ljudima bez vida i označio početak bitke samih slijepih putem samopomoći, za poboljšanje
uslova života i rada ovih lica.
Početkom januara 1964. godine došlo je do požara Upravne zgrade Opštine Bijelo Polje,
gdje je izgorjela cjelokupna evidencija i inventar Udruženja slijepih za B. Polje i Mojkovac,
Organizacije saveza slušno i govorno oštećenih lica i nekih drugih društveno humanitarnih
rganizacija. Kancelarijske prostorije ovog udruženja nalazile su se na samom potkrovlju. Ništa
nije spašeno!
Tada je trebalo krenuti od nule, a to nije bilo lako i jednostavno. To je značilo poći
u akciju i obići svako selo i kuću u opštinama B. Polje i Mojkovac i to u onim, najzabitijim
mjestima, gdje se moglo stići uskim pješačkim stazama.
Tamo je trebalo pronaći i učlaniti lica bez vida, snimiti njihovo imovno stanje i činiti sve
da im se pomogne u materijalnom i u drugom smislu.
Taj delikatan zadatak, uspješno je obavio sada pokojni Ibrahim Šahman, dugogodišnji
sekretar, koji je taj posao obavljao 38 godina, čije ime i aktivnosti su odavno poznati u redovima
slijepih i slabovidih.
U to vrijeme, značajan doprinos dala je i Mirjana Grandov, tadašnji načeklnik za Opštu
upravu i društvene djelatnosti, kao i Hamida Hadžiahmetović, referent za socijalnu zaštitu i
starateljstvo Opštine Bijelo Polje.
Ali moramo naglasiti, da se danas s pijetetom sjećamo Baha France iz Rasova, uglednog
i cijenjenog građanina koji je bio totalno slijep i koji je bio prvi predsjednik udruženja slijepih.
Vrijedi pomenuti i Mika Adžića iz Ravne Rijeke, drugog predsjednika organizacije, zatim
Milorada Dubaka iz Andrijevice, kao predsjednika za bjelopoljsko-beranske srez, Jova Redžića,
dugogodišnjeg sekretara Udruženja slijepih, inače profesionalnog referenta za socijalnu zaštitu i
starateljstvo u bjelopoljskom srezu.
Treba se sjetiti i drugih aktivista i entuzijasta našeg udruženja, kao što su Dušan Minić i
Milan Barać, koji su dali svoj doprinos na afirmaciji naše organizacije.
Slijepi su naviknuti da žive kreativno i skromno, racionalno i produktivno. Mnogi su se
školovali i obrazovali i ostvarili svoju karijeru u jednom svijetu širokih pogleda
Da bi čovjek išao naprijed ka jednom boljem i progresivnijem civilizovanom društvu,
mora uvijek da se sjeća prošlosti, da poštuje i da cijeni one koji su prije njega dali svoje znanje,
svoje srce i sebe za ono što i dalje treba nastaviti.
Vremena su se mijenjala sledstveno tome i naša organizacija. U takvom okruženju
društvenih promjena Organizacija je znala kako da se prilagodi.
Trebalo je raskinuti sa „okovima tame“, pobijediti tradiciju i pronaćí novog sebe u novom
društvu. Slijepi i slabovidi su to i zaista učinili i u proteklih 65 godina, ostvarili takve rezultate,
na koje mogu biti ponosni i služiti kao primjer drugima.
Slijepi ne misli i ne očekuju da mogu, a praktično i ne mogu u svemu biti ravnopravni
sa onim koji vide, već samo traže da im bude priznato pravo na razlike, da budu onakvi kakvi
jesu i da ih društvo u kome žive još više ne hendikepira, jer sljepoća je koliko senzorni, toliko i
socijalni problem.
„Slijep je čovjek, onoliko, koliko ga društvo čini takvim“.
