Za vrlo kratko vrijeme, poslije nedavne smrti dugogodišnjeg prijašnjeg predsjednika Safeta-Gera Mehovića, ispraćamo još jednog našeg druga, prijatelja, predsjednika Organizacije slijepih za Bijelo Polje i Mojkovac Đorđija Đoka Šćepanovića. Kada smo ipak očekivali da Pošast zvana korona, zaobiđe Đorđija, tako nemilosrdnog ga je otrgla od svoje kuće, koja je odisala nježnom porodičnom toplinom, ljubavlju, podrškom koju su mu pružali supruga Sonja, sin Miodrag-Dušan, ćerka Tatjana-Tanja, ljekarka, brat, snaha, unučad i ostali njegovi najdraži.
Potpisnik ovih redova, u skoro svakodnevnom kontaktu je, a i lično u njegovoj porodici kada bi boravio, uvijek nanovo postajao, sve bogatiji sa novim doživljajima i prepričavanjima, već prohujalih događaja, koje je Đorđije tako, lako prenosio na sagovornika, a koji su svaki od njih imali svoju poruku, koju su ispisivali, većinom, kako, lično volim nazivati takve ljude sa ovog našeg kraja ili zavičaja, simbolima Bijelog Polja.
Naravno, uvijek bi se dotakli i naše organizacije i realizovali postavljene nam poslove i zadatke i rješavali, određene probleme, koji bi se, pojavljivali.
Bezbroj puta, od kada sam u Organizaciji slijepih za Bijelo Polje i Mojkovac, obraćao sam se skupovima i medijima povodom različitih prilika i aktivnosti naše organizacije, a danas eto, od tuge i boli, ne mogu da nađem prave riječi, kako bih se, poslednji put oprostio od mog, prije svega dragog druga, a onda i predsjednika Đorđija, a pogotovo što se i sam nalazim u samoizolaciji, zbog korona virusa.
Dragi moj druže, hvala ti na beskrajnoj podršci i iskrenom povjerenju koje si mi neću reći ukazivao, već jednostavno darivao, kakvi se darovi daruju samo najbližima. A ja sam se zaista, uvijek u tvojoj porodici osjećao, kao da sam vam rod rođeni, jer ste me takvog i doživljavali.
Porodici, neka je satisfakcija i utjeha, što su imali takvog supruga, oca, djedu, brata i ostalih, što je Đokov život imao smisla, te su ga svi, koji su ga poznavali, a i koji nisu ali su čuli za njega, tokom cijelog njegovog života poštovali.
Tuga nas opominje da nam je neko bio važan, više ga nema, ostala je praznina, koja će dugo vremena u meni kriti bol.
